Depresija…depresija je ogromna crna rupa koja te usisava. Gdje god krenuo, kako se god okrenuo, gdje god zakoracis….potrcis…ona te usisava. Ili…kako znam reci…kao da zivis na dnu ogromne bačve i stojis na prstima…skaces i pokusavas doziviti svijet izvan ze bačve. To iscrpljuje…u toj mjeri da se osjecas kao da ces se raspasti na milion komadica.

Je, nasmijan sam…i ne, nije to gluma….to su moje male pobjede nad crnom rupom, to su moji trenuci izvan bačve. To crpi snagu…i ne, nije to gluma…to su moje male pobjede velikog i teskog rata kojeg vodim. Cini mi se da uglavno gubim, ali…nedam se. Da, ima trenutaka kad zelim da nestanem, ima trenutaka kada sam pokusao nestati…ali i dalje zelim biti tu za moje zene. Da, moje tri prekrasne zene….koje neizmjerno volim…a cesto mislim da ih ne zasluzujem. Da…sve mi je racionalno jasno, no ja ‘zivim’ duboko ispod racionalnoga. I to jos vise frustrira…znam da ne smetam…a opet, ne zelim smetati.

Boli li ta bolest? Uf…boli, i te kako boli, bol koja se siri cijelim tijelom…razdire tkivo i misice koji se grce u muci. Ne…ne vidi se to izvana. Nemam slomljenu ruku, nemam zamotanu glavu, no bol je neizdrziva i tijelo se doslovno raspada.

Volim vas, svakog pojedinacno…tko se god prepozna…volim jako i iskreno, ne izbjegavam….jednostavno nemam snage.

Nisam lijen…ali ne mogu se pomaknuti. Zelio bi jako…ali ne mogu. Mozete li zamisliti koliko to boli? Noci su duge, neprospavane…sjene me prate i nedaju mira.

Svaki je novi dan ogromna prepreka…a ja ga zelim provesti na nacin da svakoga barem pokusam nasmijati…izmamiti osmjeh. Iskreno i bez ikakve glume! no to iziskuje ogromnu energiju koja mi eto ponestaje…pa mi na pamet svasta pada…i onda se povucem u bolnicu. Da, pijem lijekove…pomazu, ne u mjeri koja bi bila ocekivana ali ipak pomazu. Tu sam u ‘sigurnoj’ okolini i sakupljam snagu.

I za kraj…hvala svakome tko je dovdje procitao…ne nece mi biti bolje ako popijem pivo, popusim djoint. Nece mi biti bolje nikako. Zivim u grcu da se ‘odrzim na okupu’ …svako sranje koje bi mi oduzelo tu koncentraciju ne koristi…moze samo donijeti (mozda i nepopravljivu) štetu.

Dajte mi samo jos malo vremena…i vracam se…onaj delbi sa malim ‘d’ kojeg svi dobro poznajete. Sve ovo tipkam u depri koja mi je na milion jer sam u promjeni terapije…nemojte zamjeriti..a vi, Noemi Del BiancoLuisa Del BiancoZeljka Del Bianco …volim vas vise od sebe…i puno vam hvala sto me takvoga trpite.

Bilo je tu u bolnici rijeci kako netko skriva svoju bolest…ja je ne skrivam, javno je nosim i s njome se borim. Ponekad pobijedim, uglavno izgubim…ali se ne prestajem boriti. Wiwa la revolution! Hasta la vista! Bandiera rossa i sve ostalo sto bi se dalo uzviknuti na kraju ovakve hrpe napisanog sranja tesko je pisati sa suznim ocima

Skrivas ti svoju slomljenu ruku? Tako ni ja ne skrivam bolest koja trga tijelo i nagriza um.