Thursday, 08 November 2018 08:07

ovo je dan.......

Rate this item
(0 votes)

...ovo je dan kada sam ocajnicki trazio partnera za fuck.....rekao bi meni jako jako dragi Branimir, no..mozda i nije bas tako. Ovo je samo jos jedan od onih dana...da, samo jos jedan od onih puno puno dana kada odmah ujutro pomislim...necu, necu i ne mogu izdrzati dan, rekao bi...cak i ne zelim....

a onda ipak, i taj i takav dan prodje....barem su do sada prolazili, ne mogu ni sam sebi tvrditi da ce ovaj bas i proci. Volio bi da ne, jednom vise da stane...iako sumnjam. Kako li je to samo jednostavno...volio bi da me nema, uf..kako bi volio da me nema. Ne pisem vise ni sam sebi...razlog je jednostavna, nemam si vise nista za reci, vec odavno i sam sebi smetam. Obitelji definitivno vise nisam potreban..mozda i jesam..ali, postao sam definitivno samo jedan mrtvi financijski teret. I nije to meni u glavi ona neka macho spika...muski mora...ne, daleko sam ja od toga...jedino ne zelim biti teret...a to jesam. I ne sramim se ja raditi(smijesno mi je kako se sam sebi opravdavam)...ne sramim se ja nista raditi, samo ne znam krasti i lagati..ali, kako stojim sa glavom, bojim se bilo kome obecati da da...da bi ja to mogao raditi. Bojim se...jer, mislim da bi izgovarajuci te rijeci lagao...a lagati ne mogu..ne znam. Tu...gdje svako jutro dolazim...postalo je samo moje sigurno mjesto, preskupo sigurno mjesto....mirnije, sigurnije bi se osjecao na Monte Ghiru, meni se nebi puno promijenilo.....dozvolio sam si da umrem..odavno.

Ne pronalazim vise mjesto van mog prostora, ne pronalazim vise ni jedno...ili skoro ni jedno mjesto. Uglavnom jako, jako jako tesko razumijem ljude. Ne shvacam stavove i razmisljanja, sve mi postaje sve nerazumnije i nerazumnije, neshvatljivo. Ne usudjujem se ni komentirati, ne dozvoljam si...to oduvijek, bilo sto tvrditi..ali, ne dozvoljavam si obicno ni misljenje iznijeti. Sve je uvjetno, izdvojio bi iz ove price tih nekoliko, mozda i puno puno prekrasnih ljudi do kojih mi je jako jako stalo..no, i tu mi bude tesko kada shvatim da izgube pa i sekundu svoga vremena samnom....o da, bude mi tesko...jako jako tesko, toliko ih volim, postujem i cijenim da ne zelim i ne mogu dozvoliti da sa mnom izgube ni jednu sekundu svoga vremena. Nisam toga vrijedan...ne zelim, ne mogu i ne znam se s time nositi.....uvijek i jedino sto pozelim je nestati..sada, ovog trena..nekako tiho, da niti itko zna, da niti itko to primjeti....o nekom sprovodu da i ne govorim, umro bi jos jednom znajuci da sam nekome oduzeo vrijeme da je tamo 'morao' doci zbog tog nekog obicaja ispracivanja trupla...na kojem ljudi gledaju tko je i kakav vjenac donio, tko se i kako obukao i tko je s kime dosao.....pretuzno.

Istovremeno, nevjerojatno mi je i samome sebi to objasniti, miran sam s tom cinjenicom..i da postoji nacin..sada, odmah..ovog bi trena volio krepati..na nacin da ne ostavim neku traumu obitelji..ono, jbg...krepao je jer je krepati morao. Ne pronalazim nacine da sam sebe maknem a da ne ostane traga, zadnje cime sam se bavio..ali ispada da bi morao pojesti nekoliko kilograma ibuprofena...sto bas i nije neprimjetno. Zrak u venu ne garantira uspjeh. Jbt...mozda sam i preglup za se izvuci iz zivota..pa da, ni to nisam sposoban tiho napraviti..iako, nema dana da o tome ne razmisljam trazeci nacin.

Prije mjesec-dva mozda i tri, jedna me od mojih predragih doktorica pitala....ima li nesto dobro sto mislim o sebi...nisam pronasao ni njoj hrabrosti bilo sto reci...jer sumnjam, ne zelim i ne mogu....imam osjecaj da bi se necime hvalio..a, to ne mogu i ne zelim. Evo ni sam sebi ne mogu to napisati..a, dugo bi si zelio to napisati..jer, kada razmisljam...ipak nekako budem na miru sa sobom. Duboko ..negdje duboko duboko u sebi sam svjestan....s vremenom, uceci i citajuci razvio sam(ili sam si to umislio) mnoge vjestine...znanja..ni sam ne znam kako to nazvati, objasniti. Jednostavno znam, vidim...prepoznajem i osjecam...vidim aure, vidim u ljude, vidim kroz njih. Imam u sebi jako, jako jako puno ljubavi koju bi dijelio, posvecivao....bez da smetam, nenametljivo. Osjecam..jako jako osjecam ljude. Sve to...a, doista mislim da je puno...samo mi daje taj mir i jos vecu zelju za nestajanjem. Puno, puno sam toga prosao, napravio i dozivio...podijelio. Tim vise sam miram, spokojan sa svojom zeljom za nestajanje. Zelja...zelja doslovno nemam, materijalnih pogotovo ne, osim jedne....koja je mozda toliko moralno upitna i neostvariva da je evo, ni sam sa sobom ne zelim podijeliti ovdje. Danas, mozda bas danas sam jos svjesniji da je necu uspijeti ostvariti jer je po toliko puno pitanje nevjerojatna..da mi je jasno nemoguce ;) I sa time sam na miru, prokljeto na miru.

Volim, volim svoje zene vise, beskrajno vise nego samoga sebe....no, znam da ce biti jake i krenuti dalje...ostali? nadam se..netko ce mozda reci je..je bija dobar covik...nista vise nebih ni pozelio, nista..ali bas nista vise. Samo da mi one nastave...sretne. Sve sto sam mogao, dao sam....jesam, vjerojatno sam grijesio...no, nikada svijesno i namjerno...uvijek i samo u najboljoj namjeri. Zene moje...morate zauvijek znati da Vas volim, da sam Vas oduvijek beskrajno volio, uvijek...beskrajno vise nego samoga sebe.

Pustite da odem...mozda negdje, mozda nigdje...gdje cu se znati snaci...gdje cu mozda pronaci mjesto, zajebati orla, nasmijati se dimenzijama i reci znao sam da ste tu, pogledati jasno svijetlost ....gdje necu trebati snage da prolazim kroz dan.

Od kad umirem...bas kao na poklon nekom svom.

Read 106 times

Leave a comment